Zvezda ima više evropskih proleća od svih klubova iz bivše SFRJ ZAJEDNO!

Stankovićevi momci obezbedili najtrofejnijem srpskom klubu 15. prezimljavanje u evrokupovima...

Fudbaleri Crvene zvezde remijem sa Hofenhajmom obezbedili su evropsko proleće i nastup u 1/16 finala Lige Evrope. Drugi put u poslednje četiri sezone, odnosno četvrti u proteklih 30 godina. Neverovatno zvuči podatak da je pretposlednji prolećni duel u Evropi na svom stadionu Crvena zvezda odigrala protiv Bajerna, u čuvenom polufinalu, davne 1991. godine...

Suspenzija zbog dešavanja na Marakani posle utakmice sa Nemcima kao i bezbedonosna situacija u Jugoslaviji uslovili su iseljavanje iz Beograda u idućoj sezoni i onemogućili Zvezdi da u svojoj zemlji, pred svojom publikom, pokuša da tokom jeseni 1991. i proleća 1992. godine odbrani titulu kontinentalnog šampiona. Nakon toga, usledile su sankcije, godine privikavanja na novonastali odnos snaga u evropskom fudbalu, a potom i dug krizni period za klub i odsustvo ozbiljnijeg rezultata u Evropi. Tek dolaskom Vladana Milojevića Zvezda je napravila kontinuitet nastupa u evropskim takmičenjima i podsetila na neka prošla vremena, makar brojem evropskih utakmica u sezoni, ali i pojedinim izuzetno značajnim rezultatima.

Tokom nepune tri sezone pod Milojevićevom komandom, Zvezda je obezbedila evropsko proleće u sezoni 2017/18, kada je u prvoj eliminacionoj rundi Lige Evrope poražena od moskovskog CSKA (0:0, 0:1). Čudne fudbalske jeseni 2020. godine, isti poduhvat ostvario je Dejan Stanković. I to kolo pre kraja grupne faze. Ipak, u prošlosti ova pojava nije bila retkost.

Stankovićevi momci ostaju upisani kao 15. generacija crveno-belih koja je izborila evropsko proleće u takmičenjima koje UEFA priznaje (KEŠ, LŠ, Kup UEFA, LE, KPK), odnosno 17. ako računamo i Kup sajamskih gradova, preteču UEFA Kupa, koji iz nekog razloga Evropska kuća fudbala nije integrisala u istorijat svojih takmičenja. Još jedno takmičenje u kojem je Zvezda učestvovala sa velikim uspehom (dve titule, jedno polufinale, dva četvrtfinala) jeste Mitropa (Dunavski) kup, koje takođe ne ulazi u istorijat UEFA nadmetanja.

Lajkujte našu stranicu na Facebook-u

Kup evropskih šampiona, Liga šampiona, Kup UEFA, Liga Evrope, Kup pobednika kupova

Tradicija Zvezdinih plasmana u prolećna nadmetanja u evropskim takmičenjima započeta je u sezoni 1956/57. Već u prvom nastupu u Evropi, crveno-beli su ostvarili velikih uspeh - plasman u polufinale Kupa evropskih šampiona. Nakon eliminacija Rapida iz Harlema (4:3, 2:0) i bugarskog CDNA (3:1, 1:2), jedna od najboljih ekipa u istoriji kluba, predvođena Bearom, Mitićem, Šekularcem, Kostićem, Toplakom, Rudinskim... namerila se u polufinalu na sjajnu Fjorentinu. U aprilskom dvomeču, Viola je slavila u Beogradu, golom Prinija u 88. minutu, a potom u Firenci odbranila prednost i utakmicom bez golova plasirala se u finale, gde je poražena od Di Stefanovog Reala.

Sezona 1957/58. ostaje upamćena u istoriji po mnogo čemu. Nažalost, i po dobro poznatoj tragediji. Ponovo je ekipa Milovana Ćirića igrala u Kupu šampiona, gde je u prvoj rundi zabeležila i do danas najubedljiviju evropsku pobedu u istoriji. Luksemburški Didelanž primio je u Beogradu čak devet golova (9:1), uz po četiri komada Kostića i Cokića. U revanšu, Kostić, Rudinski i Mitić spakovali su još pet pogodaka u mrežu nejakog rivala.

U narednoj rundi rival je bio švedski Norčeping, koji je prilično namučio crveno-bele. U Švedskoj je domaći tim imao velikih 2:0 sve do 88. minuta. U poslednja tri minuta Toplak i Bora Kostić nekako su doneli svom timu remi i dobrih 2:2 pred revanš. Ni drugi meč nije bio lak. Gosti su do 75. minuta vodili rezutatom 1:0, da bi Spajić u finišu sa dva pogotka odveo Zvezdu u 1/4 finale, gde ju je čekao Mančester. Na Old Trafordu je Zvezda vodila, ali su domaći golovima Čarltona i Kolmena preokrenuli na 2:1. U čuvenom revanšu, Junajted je nakon pola časa igre imao ubedljivih 3:0, da bi Zvezda posle pauze, golovima Kostića i Tasića, već do 58. minuta izjednačila i propustila nekoliko dobrih prilika da slavi i tako izbori treću utakmicu (nije bilo prednosti gola u gostima, niti izvođenja jedanaesteraca). Nije uspela. Englezi su se družili sa jugoslovenskim fudbalerima nakon utakmice i u lepom raspoloženju krenuli u svoju zemlju, a onda se desio Minhen. Tragedija koja je promenila nekoliko narednih decenija evropskog fudbala i svet ostavila bez generacije kojoj je predviđana dominacija u evropskim takmičenjima.

Na naredno evropsko proleće Zvezda je čekala sve do sezone 1970/71. Posle sjajne generacije koja je nosila crveno-beli dres u prvih desetak godina po osnivanju, usledila je kriza i čekanje da stasa nova ekipa, koja će biti konkurentna na evropskom nivou. Ona se i pojavila sredinom šezdesetih godina i predvođena Draganom Džajićem, Kuletom Aćimovićem, Coletom Jankovićem, Ratomirom Dujkovićem, Blekijem Bogićevićem došla na korak od prvog evropskog finala. Prolazila je Zvezda u Kupu šampiona redom Ujpešt (0:2, 4:0), Arad (3:0, 3:1), Karl Cajs Jenu (2:3, 4:0), uz posebno dominantne partije na Marakani, koja je već u prvim godinama po izgradnji sticala status neosvojive tvrđave, kako će je kasnije nazivati navijači crveno-belih. U polufinalu, Zvezdu je čekao Panatinaikos. Nakon rapsodije u Beogradu, ubedljive pobede od 4:1 i het-trika Ostojića, niko nije brinuo što Džajić ni u Atini neće igrati zbog crvenog kartona zarađenog u Jeni. Razmišljalo se da li je bolja opcija u finalu Krojfov i Vasovićev Ajaks ili madridski Atletiko. A onda, u Atini, Antoniadis u 1. minutu, pa još dva gola u drugom poluvremenu za 3:0 i – Grci su u finalu. Velibor Vasović podigao je na Vembliju pehar namenjen šampionu Evrope kao kapiten Ajaksa, a Holanđani osvojili prvu od tri uzastopne evropske titule. Zvezde nije bilo u finalu.

Uskoro će biti obeleženo pola veka od ovog meča, o kojem je ispričano toliko toga, a deluje da su neke stvari i dalje obavijene velom tajne. Od priča o trovanju i drogiranju igrača Zvezde od strane domaćina u Atini, preko činjenice da je trener Grka bio Ferenc Puškaš, a sudija njegov zet, do priča o dogovoru na najvišem državnom nivou, u koji je bio uključen i Josip Broz.

Sezonu kasnije, Beograđani su se takmičili u Kupu pobednika kupova. U prve dve runde nije bilo previše muka. Savladani su mađarski Komlo (1:2, 7:2), a zatim i Sparta iz Roterdama (1:1, 2:1). U četvrtfinalu, prvi duel u istoriji protiv nekog sovjetskog tima, mnogo kontroverzi i eliminacija od moskovskog Dinama u dve utakmice (1:2, 1:1). Polufinale je ostalo nedostižno.

Samo tri godine nakon bolne eliminacije od Panatinaikosa, u sezoni 1973/74, Zvezda je ponovo igrala KEŠ i duplom pobedom protiv Stala u prvoj rundi (2:0, 2:1) otišla na megdan Liverpulu. Na Marakani, a potom i na Enfildu, Zvezda je zabeležila pobede identičnim rezultatom 2:1. Briljirao je Cole Janković. Englezi su ubrzo nakon toga započeli dominaciju engleskim, potom i evropskim fudbalom, često ponavljajući koliko im je u tome kao putokaz značio dvomeč protiv Zvezde, u kojem su doživeli jedini poraz u Kupu/Ligi šampiona na Enfildu u čitavom 20. veku.

U četvrtfinalu, Zvezda je u martu 1974. igrala protiv Atletika, koji je na Marakani slavio sa 2:0, a u Madridu odbranio prednost (0:0) i plasirao se u polufinale

Naredne, 1974/75, Zvezda je nastupala u Kupu pobednika kupova, gde je odigrala dva antologijska dvomeča. Nakon što je eliminisala PAOK (0:1, 2:0) i Avenir (6:1, 5:1), namerila se ekipa Miljenka Mihića na madridski Real, koji je predvodio dojučerašnji trener crveno-belih, Miljan Miljanić, koji nije vodio ekipu protiv svog bivšeg kluba. Nakon poraza u Madridu (0:2), Zvezda je slavila istim rezultatom u Beogradu, da bi nakon izvođenja penala obezbedila plasman u polufinale. Revanš su obeležili Dragan Džajić, koji je do ludila dovodio Kamača i legendarni golman Olja Popović - strelac sa bele tačke i u toku meča i u penal seriji. Olja je takođe odbranio penal Santiljani.

Polufinale je igrano u aprilu, a rival je bio Ferencvaroš. Zvezda je poražena 1:2 u Mađarskoj, ali je optimizam navijača bio toliki da je u revanšu zabeležena najveća poseta u istoriji kluba i Marakane – oko 110.000 gledalaca (96.070 prodatih ulaznica i blizu 15.000 ljudi koji su ušli bez ulaznice). Zvezda je gubila, preokrenula, ali su pred sam kraj Mađari šokirali prepun stadion. Iz penala, izjednačili su na 2:2 i ponovo srušili snove zvezdaša o evropskom finalu. Tamo nisu imali nikakvu šansu – Blohinov Dinamo iz Kijeva slavio je sa 3:0.

Ponovo je usledila smena generacija i nekoliko sušnih godina. Tranzicija iz generacije koju je predvodio Dragan Džajić u onu čija će najveća zvezda biti Vladimir Petrović Pižon trajala je nekoliko godina, ali su u sezoni 1978/79. zvezdaši uživali i konačno dočekali finale evropskog takmičenja. Na klupi Branko Stanković, dirigent igre Pižon, egzekutori Dule Savić, Miloš Šestić i Zoran Filipović, uz Borovnicu, Blagojevića, Muslina, Kerija, Milosavljevića, Jovanovića, Jovina, Miletovića, Jurišića, Mlovanovića... Žreb je odlučio da Zvezda u šest rundi Kupa UEFA igra isključivo protiv engleskih, nemačkih i španskih klubova – Dinamo Berlin i dotad nezapamćeni preokret (2:5, 4:1), Hihon (1:0, 1:1), Arsenal (1:0, 1:1), VBA (1:0, 1:1), Herta (1:0, 1:2), za plasman u finale i duel protiv Borusije iz Menhengladbaha. Finala su se tada igrala na dve utakmice, a Zvezda je prvu, na svom terenu, odigrala kao i većinu u takmičenju – čvrsto, na mali broj golova. Šestić je pogodio za 1:0, ali je Jurišić autogolom postavio konačnih 1:1. U Dizeldorfu (tamo je Gladbah igrao svoje evropske utakmice), Zvezdi se dogodio jedan od najboljih igrača sveta, Alan Simonsen, ali i italijanski sudija Mikeloti. Italijan je dosudio penal, ponovo je, ovoga puta nedužan, tragičar bio JurišićSimonsen je iskoristio poklon. Nemačka publika sa tribina pod utiskom igre crveno-belih i sudijske nepravde skandirala je ime beogradskog kluba posle utakmice, a jedna ulica u ovom nemačkom gradu, u čast ovog dvomeča, nosi naziv Beogradska. Zvezda je konačno došla do finala, zaslužila i prvi trofej, ali se praznih šaka vratila kući...

Generacija koja je vrhunac doživela 1979. godine polako je silazila sa scene, a na nju su se peli novi igrači. U sezoni 1980/81. Zvezda je u Kupu šampiona nakon dve runde stigla do evropskog proleća. Uspesi protiv Vikinga (3:1, 4:1) i Bazela (0:1, 2:0) doveli su crveno-bele do četvrtfinala i dvomeča protiv Intera. Zvezda je u Italiji odigrala veoma dobro i ponela u Beograd remi bez golova. Na Marakani pogodak Murara u 13. minutu, a onda serija promašaja Zvezdinih fudbalera. Kao da je bila začarana, mreža Interovog gola nijednom se nije zatresla, mada to deluje potpuno neverovatno kada se pogleda kakve je prilike imala domaća ekipa. Bio je to pretposlednji veliki evropski rezultat Pižonove generacije.

Poslednji je ostvaren već naredne sezone. Te 1981/82. Zvezda je kao šampion Jugoslavije ponovo igrala u najjačem evropskom takmičenju i lako prošla Hibernijans (8:1, 2:1), nešto teže Banjik iz Ostrave (1:3, 3:0), da bi nepremostiva prepreka bio belgijski Anderleht, koji je u prethodnoj rundi deklasirao Juventus. Klub koji je nekoliko godina ranije dva puta osvojio Kup pobednika kupova, a 1983. i Kup UEFA, slavio je u obe utakmice identičnim rezultatom – 2:1, a Zvezda je delovala nemoćno. Bila je to labudova pesma Pižonove i Savićeve generacije, predvođene Brankom Stankovićem, koja je polako odlazila u inostranstvo i prepuštala mesto mlađima.

U sezoni 1985/86. crveno-beli su se poslednji put kao predstavnici SFRJ takmičili u Kupu pobednika kupova. Eliminisali su švajcarski Arau (2:0, 2:2), danski Lingbi (3:1, 2:2), a zatim, kao i desetak godina ranije, poraženi su od madridskog Atletika u dve utakmice (1:1 u Madridu, 0:2 u Beogradu). Domet te sezone bilo je četvrtfinale.

Do narednog značajnog rezultata u Kupu šampiona čekalo se pet godina i sezone 1986/87. Zvezda po imenima nije imala zvučan sastav kao 1958, 1974. ili 1979, ali je sama pojava Piksija kao vođe tima bacala zvezdaše u euforiju. Osveta za 1971. servirana je Panatinaikosu u prvoj rundi, mada Zvezda opet nije slavila u Atini (1:2, 3:0), a potom je pao i Rozenborg (3:0, 4:1). Bora Cvetković je rešetao protivničke mreže i na kraju bio najbolji strelac takmičenja. Pratio ga je Mitar Mrkela. Sve je kretalo od Piksija. U četvrtfinalu, Zvezdu su čekali madridski Real i čuvena La Quinta del Buitre (Butragenjo, Sančiz, Vaskez, Mičel, Pardesa). Zvezda tima bio je Ugo Sančez. Igralo se u martu, nominalno se to zvalo prolećem, mada je teren bio maltene zaleđen, a mraz podilazio pod kožu svakom od 90.000 ljudi na stadionu. Na svoj 42. rođendan, 4. marta 1987, Zvezda je na Marakani odigrala možda i najbolje poluvreme u svojoj istoriji i protiv najtrofejnijeg kluba Evrope vodila sa 3:0 posle 39. minuta igre. Golove su postigli Đurovski, Đurović i Cvetković. Briljantnu partiju pružio je Dragan StojkovićStojanović je velikom Ugu Sančezu odbranio jedan penal, ali drugi nije. Meksikanac je postigao dva gola, drugi sa bele tačke u 87. minutu, čime je smanjio na 4:2. Pre toga je iz jedanaesterca pogodio i Milan Janković, prvi Srbin koji će kasnije zaigrati za madridski klub... U revanšu, Real je u 50. i 57. minutu preko Butragenja i Manola Sančiza poveo sa 2:0, sačuvao prednost i plasirao se u polufinale, gde će ispasti od Bajerna.

U jesen 1990. godine obezbeđeno je 12. evropsko proleće, koje ostaje zlatnim slovima upisano u istoriju Crvene zvezde. Dve legende, dve Zvezdine zvezde, napustile su klub. Dragoslav Šekularac ustupio je, nakon osvojene titule, ali i suspenzije za evropska takmičenja, mesto na klupi Ljubomiru Petroviću, dok je u Marselj otišao Dragan Stojković Piksi. S jedne strane, ogroman gubitak, a sa druge više prostora za Savićevića i Prosinečkog.

Nije dobro počelo, remi protiv Grashopersa (1:1) u Beogradu nije ulivao poverenje, čak je i podelio svlačionicu. Ipak, onda je krenulo. Pobeda u Cirihu (4:1), pa u dvomeču protiv Rendžersa (3:0, 1:1). U četvrtfinalu, u proleće 1991, Zvezdu su čekali Dinamo iz Drezdena i najbolji strelac Istočne Nemačke, ali i Kupa UEFA 1989, Torsten Gičov. Nemci su nakon pada Berlinskog zida u leto 1990. ostali bez Kirstena i Zamera, ali su ipak stigli među osam najboljih u Evropi. U Beogradu, pred oko 100.000 ljudi na tribinama (ali i na krovu iznad zapadne tribine), u najposećenijoj Zvezdinoj utakmici te sezone, sam Bog je pogledao Dinamo, koji je mogao da primi i dvocifren broj golova. Ipak, zaustavili su se crveno-beli na tri, a navijači euforično dočekali revanš.

U Drezdenu nije dobro počelo. Gičov sa penala već u 3. minutu pogađa za 1:0, ali Pančev i Savićević preokreću, a navijači prekidaju utakmicu i Zvezda je u polufinalu. Tamo ju je sačekao moćni Bajern, čiju su polovinu tima činili igrači šampionskog tima Nemačke sa Mundijala iz 1990, pojačani sjajnim Laudrupom. U Minhenu rapsodija Crvene zvezde za 2:1 i tek drugi poraz Bajerna u 45 evropskih utakmica na svom stadionu, još od 1979. godine.

O beogradskom meču sve je toliko puta ispričano. Mihajlović iz slobodnjaka pa preokret Bavaraca i veliki kiks Dike Stojanovića, stativa Volfarta, a onda čuveni autogol Augentalera.IZvezda je konačno u finalu KEŠ-a.

Mamurni, 30. maja 1991. godine, budeći se kao šampioni Evrope, navijači Zvezde verovatno nisu ni sanjali da će u narednih 27 godina samo još jednom gledati svoj klub u prolećnim borbama na evro-sceni, a nijednom na svom stadionu, sve do 2018. godine.

Desilo se to u sezoni 1991/92, koja je bila eksperimentalna za ljude iz UEFA i neka vrsta prelaza iz jednog u drugi format takmičenja, svojevrsni miks eliminacionog i takmičenja po grupama. Zvezda je iz ovih ili onih razloga ostala bez Roberta Prosinečkog, Dike Stojanovića, Slobodana Marovića, Refika Šabanadžovića, Dragiše Binića... Mada je plan kluba bio da svi, izuzev Marovića i Binića, ostanu u klubu, a da novi igrači postanu Jarni i Šuker.

Zvezda je oslabljena branila titulu, a dodatna otežavajuća okolnost bilo je seljakanje po Budimpešti, Segedinu, Sofiji, gde su igrane domaće utakmice. Prve dve runde lako su preskočene – Portdaun (4:0, 4:0), Apolon (3:1, 1:0), a onda je usledila polufinalna grupa, sa moćnom Sampdorijom Vujadina Boškova, Anderlehtom, koji je u protekloj deceniji ostvario izuzetne rezultate, te starim dužnikom, Panatinaikosom. Protiv Italijana su zabeležena dva poraza (1:3, 0:2), protiv Grka dve pobede (2:0, 1:0), a protiv Belgijanaca polovičan učinak (3:2, 2:3). Nažalost, jedan pozitivan rezultat protiv Sampdorije nedostajao je Zvezdi da se plasira u finale, koje se igralo na Vembliju, gde je Barselona bila bolja od tima iz Đenove...

Vladan Milojević je leta 2017. došao u Zvezdu, gde je preuzeo raštimovani orkestar, uzdrman izgubljenom titulom, a uz to i ne naročito kvalitetan. Navijači su već navikli na neuspehe u Evropi, pa su se nadali da će se velika grupa povratnika u srpski fudbal izboriti makar za 3. rundu kvalifikacija za Ligu Evrope. Ipak, nakon mučenja protiv Florijane sa Malte (3:3, 3:0), pa nešto boljeg utiska protiv kazahstanskog Irtiša (1:1, 2:0), stigao je dosta jači rival. Zvezda je na krilima Boaćija i Kange autoritativno prošla prašku Spartu (2:0, 2:0) i navijači su konačno optimistično gledali na šanse svog kluba u Evropi. U plej-ofu, Zvezdu je čekao Krasnodar, klub osnovan mnogo nakon što je Zvezda bila bitan faktor u evropskom fudbalu. Čudan meč u Rusiji, mnogo golova i čudnih sudijskih odluka i konačnih 3:2 za Ruse. U Beogradu je Zvezda povela sa 2:0, ostao je upamćen projektil Kange, ali je u finišu ipak bilo drame, zahvaljujući izuzetno čudnom sudijskom kriterijumu. Ipak, Borjan je odbranio zicer Grankvistu i odveo svoj tim u grupnu fazu Lige Evrope nakon čitave decenije!

U grupi, Zvezda je pobedila Keln (1:0), dva puta remizirala protiv BATE Borisova (0:0, 1:1), nesrećno izgubila od Arsenala u Beogradu, sa igračem manje (0:1), a potom se ispromašivala u Londonu (0:0). U odlučujućem duelu, crveno-beli su opet savladali Nemce (1:0), golom Srnića. Evropsko proleće bez primljenog gola na gostujućim terenima... A tamo, CSKA je bio bolji u dvomeču (0:0, 0:1), iako su Ben i Pešić mogli da donesu Zvezdi i 1/8 finala.

Na naredno evro-proleće čekalo se tri godine. Dve sezone Zvezda je provela u Ligi šampiona i oba puta do poslednjeg kola bila u igri za treću poziciju u grupi. Posebno zvezdaše boli rasplet u grupi 2019. godine, kada je ekipa Vladana Milojevića poražena od Olimpijakosa u Atini. Godinu dana ranije, nadanja pred duel 6. kola protiv PSŽ-a nisu bila realna, iako je matematički postojala šansa za plasman u Ligu Evrope.

Sa Dejanom Stankovićem klub je igrao u tri eliminacione runde u kvalifikacijama za Ligu šampiona, pa jednu u Ligi Evrope i preko Evrope (5:0), Dinama iz Tirane (1:0) i Ararata (2:1) došao do grupne faze drugog po važnosti evropskog takmičenja. Između Dinama i Ararata desila se eliminacija od Omonije, nakon penala i oproštaj od Lige šampoina. U grupi je usledio poraz od favorizovanog Hofenhajma (0:2), a zatim i tri vezane pobede, protiv Libereca (5:1) i Genta (2:1, 2:0). Proleće je bilo na vidiku već nakon četiri runde, a definitivno je potvrđeno pre dva dana u revanšu sa nemačkim predstavnikom – 0:0.

Kup sajamskih gradova i Mitropa kup

U nekada respektabilnom takmičenju, Kupu sajamskih gradova, Zvezda je proleće dočekala dva puta. UEFA je od 1971. godine ovo takmičenje zamenila Kupom UEFA, a sredinom prošle decenije Ligom Evrope, ali je iz nekog razloga odlučila da rezultate do 1971. ne prizna pod svoje okrilje.

U sezoni 1961/62. crveno-beli su eliminisali Bazel (1:1, 4:1), Hibernjian (4:0, 1:0), a zatim i Espanjol (1:2, 5:0). U polufinalu čekala ih je Barselona, koja je slavila u oba meča (2:0, 4:1) i izborila plasman u finale.

Već sledeće sezone, 1962/63, Zvezda je eliminisala Rapid iz Beča u prvoj rundi (1:1, 1:0), a potom se u tri utakmice osvetila Barseloni (3:2, 0:1, 1:0), u 1/8 finala. Ipak, crveno-beli su stali na nižoj stepenici u odnosu na prethodnu sezonu. Roma je bila bolja i plasirala se u polufinale, nakon pobede od 3:0 u Rimu i poraza od 0:2 u Beogradu.

Treba pomenuti i Mitropa kup, prvo značajnije međunarodno klupsko takmičenje, koje se održavalo od 1927. do 1992. godine, a u kojem je Zvezda došla do titule 1958. godine (takmičenje je te sezone nosilo naziv Dunavski kup), a zatim i 1968.

Mozzartsport